Jeste li kad čuli ili sudjelovali u sličnom razgovoru:
- Kako da dođem do tog mjesta?
- Pa znaš, bio si već tamo.
- Bio sam, ali nisam vozio.
Te rečenice ne izgovaraju samo ljudi s nedostatkom prostorne orijentacije ili oni koji ne voze ili oni koji sanjare… Postoji perspektiva vjetrobranskog stakla koja mijenja način na koji vidimo i doživljavamo svijet oko sebe.
Perspektiva je riječ koja dolazi od latinske riječi prospicere koja znači vidjeti – perspektiva je stajalište s kojeg se promatra, način gledanja, poimanje. Koristi se u umjetnosti, filozofiji, optici, književnosti…Često se spominju ptičja i žablja perspektiva, pojmovi koje smo svi smo učili na satovima likovne umjetnosti ptičju i žablju perspektivu.
Perspektiva vjetrobranskog stakla je pogled „iza volana“. Kako vozači, ali i suputnici vide svijet kroz automobilsko staklo odvojeni od tog svijeta bez dovoljno informacija o njemu. Tako jedna studija o psihologiji vozača kaže kako vozači stvaraju brzu površnu impresiju o ljudima i okolini kroz koju voze koja je negativnija od onih koje stvaraju pješaci ili biciklisti. Samo zato jer vozeći u automobilu ne mogu dobiti dovoljno informacija.
Nakon ovakvih rezultata istraživanja, pokrenula su se i neka novija istražujući što je s djecom u tom okruženju, kako djeca vide svijet zatvoreni u limenkama na kotačima, odvojeni od svoje okoline bez prave mogućnosti da osjete i dožive svijet u kojem žive.
Izloženost jakom prometu negativno utječe na djetetovu percepciju okoline. Osim što su većem riziku od stradavanja, smanjuje se područje na kojem mogu biti slobodni i igrati se, osjećaj susjedstva se smanjuje, a pokazuje se i povezanost s pretilošću koja kasnije dovodi do ozbiljnih zdravstvenih problema.
Dr. Appleyard radio je s djecom u dvije zajednice; jednoj s jakim prometom u kojoj su djeca uglavnom vožena i drugoj sa slabijim prometom u kojoj su djeca sama hodala ili vozila bicikl. Djeca od 9 do 10 godina zamoljena su da nacrtaju put od škole do kuće kao da ga nekome opisuju koristeći zelenu za kuće u kojima žive prijatelji, plavu za mjesta gdje se vole igrati, crvene krugove za opasnost, narančaste krugove za mjesta i stvari koje im se ne sviđaju te crvene kvadrate za automobile.
Uspoređujući crteže odmah je bilo vidljivo da su djeca koja su izložena jačem prometu te puno više vožena u školu i ostale aktivnosti, nacrtala puno više znakova opasnosti i neugode pa čak nisu nacrtala niti bogati drvored u školskoj ulici. Ona djeca koja su hodala u školu nacrtala su puno više cesta, kuća, drveća, mjesta gdje se vole igrati ili koja im se sviđaju. Kako se izloženost jakom prometu smanjuje tako se i osjećaj opasnosti smanjuje, a osjećaj povezivanja pojačava tako djeca primjećuju sve više svoje okoline i počinju uživati u njoj.
Nakon izvedenih manjih prometnih intervencija kako bi se smirio promet i povećala mogućnost sigurnog pješačenja, djeca su ponovo zamoljena da nacrtaju put od kuće do škole. Ovaj put djeca su nacrtala puno više detalja, povezala staze i ceste i nacrtala puno manje znakova opasnosti te puno više mjesta koja im se sviđaju.
Iako razumljivo roditelji na sve jači promet odgovaraju sve brojnijim prevoženjem djece zbog osjećaja sigurnosti, moramo se zapitati kako to promijeniti i kako se osloboditi sve veće ovisnosti o automobilima. Podržavajući urbano planiranje po mjeri djeteta stvaramo višestruku korist: smanjujemo zagađenje, djeca se više kreću te su zdravija, povezuju se sa svojom okolinom i dajemo im priliku učenja kroz doživljaj, stvaraju nova prijateljstva, a njihov osjećaj zadovoljstva raste. Dozvolimo djeci biti djeca!
